O Institutu Znanstvenici Zaslužni, vanjski i nekadašnji znanstvenici Olinko Delorko

Olinko Delorko

(Split, 1910. - Zagreb, 2000.)

Pored studija slavistike i filozofije, pored profesorskog posla, pored pisanja pjesničkih i proznih radova, od mladih se dana Olinko Delorko bavio prevođenjem, posebno s talijanskoga jezika, ne bježeći od najzahtjevnijih prijevoda Dantea. Stoga je njegova poezija nastajala na tradiciji europske mediteranske tradicije kroz koju se predstavio kao impresionist i suptilan pjesnik-promatrač. Bit će to odlike i njegova kasnijega folklorističkoga rada u Institutu za narodnu umjetnost (današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiku).
Olinko Delorko, pripadao je prvom naraštaju institutskih suradnika koji su istraživanjima folklora pristupali kao stručnjaci iz drugih disciplina - ponajprije iz književnosti i filologije. Godine 1950., kad je došao u Institut, Delorko se počeo baviti isključivo hrvatskom usmenom poezijom. Često je znao reći da se narodnim pjesništvom počeo baviti i prije dolaska u Institut, gotovo slučajno: španjolske romance podsjetile su ga na neke hrvatske narodne pjesme, a zatim mu je (dok je prevodio španjolsku romancu o Virgilu) zatrebao stih osmerac. Počeo je nanovo iščitavati zapise narodnih pjesama i ubrzo uočio njihovu umjetničku vrijednost. Upravo ta Delorkova komparativna razmatranja najavila su i omogućila mnoge nadahnute stranice i drugih suvremenih hrvatskih pjesnika. Tako počinje Delorkov sustavni zapisivačko-folkloristički rad u Institutu, potaknut (i nadalje uvijek praćen) visokim pjesnikovim estetskim kriterijima.
Delorkove interpretacije promatraju usmenu (ponajviše lirsku) poeziju prije svega kao književna očitovanja u tekstu, ali valja naglasiti i njegov osjećaj za slojevitost i povijesnu određenost folklornoga procesa. Tu slojevitost i mijenu Delorko pokazuje istraživanjem i isticanjem inačica pjesama - one su temeljem komparativnoga istraživanja kojim Delorko usmene pjesme iz Hrvatske, najčešće iz Dalmacije, smješta u europski, mediteranski i južnoslavenski kontekst usmene, ali i pisane poezije.
Olinko Delorko, i sam pjesnik, bio je i sastavljač vrsnih antologija usmenoga pjesništva. U svoje je antologije najčešće odabirao one tekstove u kojima su pjesničke vrsnoće veoma izražene, bez obzira na cjelovitost pjesama. Velikom erudicijom, rafiniranim literarnim ukusom i senzibilnošću modernoga pjesnika, upozorio nas je na vrhunske domete i najuspjelije pjesme hrvatske usmene poezije, među kojima su ponajljepše upravo one iz Dalmacije, koje, stjecajem različitih okolnosti, nisu bile ni raširene ni poznate. Skupljajući fragmente i tiskajući ih u pjesnički promišljenim izborima, Delorko je uspio argumentirano obraniti civilizacijske, kulturne i poetske vrijednosti hrvatskoga usmenog pjesništva. Svojim djelom, a ponajviše znalačkim antologijama koje su među književnim svijetom bile prihvaćene na istoj razini kao i umjetnička (pisana) književnost, Delorko je pokazao da u sjeni stoljećima umjetno (politički) podržavanog mita o unificiranoj srpsko-hrvatskoj (južnoslavenskoj) epici kao književnoj dominanti na jugoistoku Europe, postoji neopravdano zanemarena vrhunska poezija.
Delorkove zbirke usmene poezije čitamo danas kao najuspjelije antologije u kojima prepoznajemo uzoran i korektan zapis kazivanog teksta, ali i ljepotu stiha i "blistavost" fragmenta. Delorkove su zbirke značile veliki prodor u folkloristici, ali su posebno među književnim svijetom (osobito prve dvije zbirke: Hrvatske narodne balade i romance, 1951. i Zlatna jabuka, 1956.) bile prihvaćene na istoj razini kao i umjetnička (pisana) književnost. U tome svakako prednjači njegova antologija Ljuba Ivanova (1969.), u koju je unio samo svoje vlastite zapise usmenih kazivanja iz Dalmacije, nastale 50-ih i 60-ih godina, kad je zapisao 2365 pjesama, od otoka Premude na sjeveru do Molunta u Konavlima na jugu. U predgovorima svojim zbirkama (autobiografskog folklorističkog karaktera) Delorko nam podastire informacije o putu, količini prikupljene građe, ali i o životu ljudi i njihovim najrazličitijim problemima: uz opise kazivača i njihova repertoara nalaze se i podaci o mjestima, prezimenima, refleksije o sudbinama ljudi i hrvatskoga naroda, njihovu životu u krajevima Dalmacije. Predgovore tako čitamo i kao Delorkove crtice s putovanja i kao "kazivanja o jednom vremenu" i kao tekst koji je kontekst pjesmama. Delorkovi predgovori zbirkama iscrpno govore o kazivačima kao stvarateljima i prenositeljima rafinirane poezije. Citiraju se u njima kazivanja o izvedbi pjesama, o vezanosti pjesama uz običaje i obrede životnog i kalendarskog ciklusa, donose se podaci koje sami kazivači pružaju o načinu učenja i prenošenja pjesama, upozorava se na varijante, uspoređuju se vlastiti zapisi kazivanih pjesama sa zapisima iz prijašnjih klasičnih, rukopisnih ili tiskanih zbirki te se usmeno pjesništvo povezuje s hrvatskom književnom tradicijom.
Premda su to nedvojbeno prave tradicijske naše pjesme, premda većim dijelom dolaze iz pastirsko-seljačke sredine, one su zaživjele i u urbanome ruhu. Slike s inspiracijom iz feudalnoga svijeta, iz viteških običaja, s kurtoaznim ponašanjem i rekvizitima razvijenije civilizacije, s reminiscencijama iz renesanse i viteške poezije, mediteranske kultivirane patricijske sredine, miješaju se sa slikama seljačkoga obiteljskog ambijenta.
Delorko će reći: "Baš ta dva elementa, tj. onaj renesensno-viteški, kultiviran, u sjeni skladne kamene arhitekture dalmatinskih gradova i gradića, te onaj drevni iskonski koji se razvijao oko pločarica gola bezvodna kamenjara, daju posebnu draž tradicionalnom pjesničkom stvaralaštvu u Dalmaciji." (Delorko 1969, str. XXI).
Usmene pjesme proteklih stoljeća nastoji Delorko pokazati kao pojave životne svakidašnjice, bez koprene prošlostoljetne idealizacije. Po poetskim dometima doživljujemo tu poeziju kao vrhunsku. Svijet je to u kojem nema velikih događaja ni junačkih pothvata, nema hajdučkih sadržaja, nema epske heroičnosti - prevladava ljubav, nagovještaj i nedorečenost; svijet je to Delorkov, samozatajan, ali nadasve kreativan.
Delorko je u svojem dvadesetgodišnjem istraživačkom terenskom radu u okviru Instituta, među kazivačima, u njihovoj autentičnoj životnoj sredini skupio vrijednu usmenoknjiževnu pjesničku građu, najvećim dijelom iz Dalmacije, a među kazivačima dominiraju kazivačice usmenih pjesama (posebno se to odnosi na otoke). Odabirući njihova kazivanja pjesama za svoje antologije, Delorko je njihove najuspjelije kreacije utkao u korpus hrvatskoga usmenog pjesništva i tako je tome pjesništvu izborio status umjetnosti riječi. Međutim, zajedno su ga s njim izborile i mnoge vrsne kazivačice koje su usmene pjesme sačuvale od zaborava. Mnoge od tih pjesama s pravom idu među najljepša ostvarenja u hrvatskoj usmenoj književnosti. Preko knjiga Hrvatske narodne balade i romance (1951.), Zlatna jabuka (1956.), Istarske narodne pjesme (1960.), Narodne lirske pjesme (1963.), Narodne epske pjesme (1964.), Ljuba Ivanova (1969.), Narodne pjesme (1971.) i Narodne pjesme otoka Hvara (1976.) Delorkovim znalačkim posredstvom, usmene pjesme našle su put do suvremenih čitalaca.
Za svoj književni i folkloristički rad Olinko Delorko bio je nagrađen nagradom "S. S. Kranjčević" (1941.) za zbirku pjesama Razigrani vodoskoci, Nagradom Matice hrvatske (1970.) za antologiju Ljuba Ivanova, nagradom "Vladimir Nazor" (1979.) za knjigu Zanemareno blago (1979.) i Nagradom za životno djelo (1990.).

Tanja Perić-Polonijo