Djelatnosti Instituta Znanstvenici Zaslužni, vanjski i nekadašnji znanstvenici Dunja Rihtman-Auguštin

Dr. sc. Dunja Rihtman-Auguštin

(Sušak, 1926.- Zagreb, 2002.)

Dunja Rihtman-Auguštin rođena je na Sušaku 6. rujna 1926. Ondje je pohađala klasičnu gimnaziju, koju je prekinula zbog Drugog svjetskog rata. Sudjelovala je u antifašističkoj borbi, a nakon rata je u Zagrebu maturirala pa studirala i diplomirala etnologiju na Filozofskom fakultetu. Prvo je radila u novinarstvu, a potom je bila stručnom savjetnicom u Ekonomskom institutu. Od 1972. do 1986. bila je predstojnicom Instituta za narodnu umjetnost, koji je od 1977. do 1990. djelovao kao Zavod za istraživanje folklora u sklopu Instituta za filologiju i folkloristiku, kojemu je Dunja Rihtman-Auguštin u nekoliko navrata bila predsjednicom Upravnog odbora. U Ljubljani je 1976. stekla doktorat znanosti iz sociologije na Fakultetu političkih znanosti, sociologije i novinarstva s temom Ekonomske vrijednosne orijentacije i modeli odlučivanja tradicijskog društveno-kulturnog sustava. Gotovo je dvanaest godina bila predsjednicom Hrvatskog etnološkog društva. Vodila je nekoliko znanstvenih projekata i organizirala međunarodne i domaće znanstvene skupove. Bitno je utjecala na razvoj i ustroj Instituta za etnologiju i folkloristiku, na formiranje multidisciplinarne ekipe mlađih znanstvenika, na osuvremenjivanje etnoloških i kulturnoantropoloških teorijskih pristupa u Hrvatskoj, na povezivanje struke sa svjetskim trendovima i institucijama. Sudjelovala je u poslijediplomskoj nastavi etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao gost je predavala na sveučilištima u Sieni, Rimu, Ljubljani, Varšavi, Krakovu, Budimpešti i Baselu. Bila je dopisna članica Mađarskog etnološkog društva, članica udruge "Folklore Fellows" Finske akademije znanosti, dopredsjednica Međunarodnog udruženja etnologa i folklorista (SIEF). Dobitnica je uglednih domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima i Herderove (1997.).
Pokušamo li rezimirati znanstvene interese i prinose Dunje Rihtman--Auguštin odmah ćemo uočiti njezino trajno promišljanje struke pa i vlastite istraživačke pozicije. Njezin je znanstveni pristup uvijek kritički i angažiran, ali nikad isključiv: osporavanje autoriteta ne ostvaruje uvođenjem nove dogme, nego uočavanjem problema koji stara znanstvena paradigma ne može riješiti. To je dinamičan znanstveni angažman sa sluhom za nove svjetske tendencije i smislom za njihovu uporabu u domaćoj aktualnoj situaciji. Njezin je prinos suvremenoj hrvatskoj etnologiji i kulturnoj antropologiji presudan i poseban - Dunja Rihtman-Auguštin nije stvorila vlastitu školu, čvrst teorijski sustav ili zaokruženu metodologiju, ona je tolerantno i nesebično otvarala put različitim pristupima, i to ne samo u etnoantropologiji nego i izvan vlastite uže struke: u folkloristici, etnomuzikologiji, etnokoreologiji, etnoteatrologiji, istraživanju folklornog likovnog izraza i drugdje. Ta nam otvorenost, dakako, nameće sad i odgovornost vlastita snalaženja, vlastita angažmana. Tko želi učiti od Dunje Rihtman-Auguštin mora neprestano istodobno pratiti mijene paradigmi u svjetskoj znanosti i zbivanja u hrvatskom društvu, mora uvijek iznova primjenjivati stečena znanja i - a to je najteže - mora biti spreman preispitivati, korigirati pa i negirati vlastite pozicije, angažirano djelovati iznutra, reagirati unutar procesa.
Tematski gledano, najvažniji znanstveni prinosi Dunje Rihtman-Auguštin mogli bi se svesti na uočavanje relevantnosti kulturnoantropološkog pojma vrednota šezdesetih; na ranu primjenu strukturalističke analize u tumačenju etnografskih zapisa o hrvatskom seoskom društvu i na isticanje supostojanja zamišljenog i ostvarenog reda; na pristup etnicitetu kao dinamičnome procesu; na primjećivanje višeslojnosti i ambivalentnosti nacionalizma u društvu, kulturi i politici; na raščlambu suodnosa tradicije i inovacije i pojma "izuma tradicije"; na pomak istraživanja s dotadašnjih seoskih na urbane aglomeracije i prigradske zone; na otkrivanje gradske svakodnevice kao etnološkog predmeta i znanstvene važnosti tzv. "banalnoga"; na bavljenje smrću kao tabuiziranom temom; na analizu mentaliteta u ratu i miru u novinskim osmrtnicama; na uspjelu monografiju o Božiću i njegovim mijenama; na bavljenje političkom antropologijom, političkim ritualima i simbolima u uspostavljanju političkog identiteta i moći; te najzad na kritičko praćenje razvoja hrvatske etnologije u dvadesetom stoljeću i njezine uloge u konstrukciji nacionalnog mita. To su, dakako, samo najvažnije teme - bilo ih je mnogo, ponajviše zanemarenih i neetabliranih. Izborom tema Dunja Rihtman-Auguštin je uspjela promijeniti sliku hrvatske etnologije kao isključivo lokalne povijesne znanosti i približiti je današnjici i svijetu.
Prva joj je knjiga Struktura tradicijskog mišljenja objavljena godine 1984. U njoj autorica iz perspektive sadašnjosti istražuje zapise o seljačkoj kulturi prošlih vremena. Polazište knjige jest strukturalizam Levi-Straussa i ideja o zamišljenom i ostvarenom redu, o rascjepu između struktura mišljenja i objektivne stvarnosti, koji postoji i unutar promatrane kulture, a još se više komplicira pogledima na svijet samih zapisivača i istraživača. Za razliku od Levi-Straussa, koji derivira strukturu ideja iz verbalnih iskaza i ponašanja tzv. primitivnih društava današnjice, dakle u strukturalistički legitimnoj sinkroniji, Dunja Rihtman-Auguštin uzima svoj predmet istraživanja iz prošlosti, rekonstruirajući ga i uspostavljajući nešto poput sustava "prošle sinkronije". Drugi dio knjige ostvaruje opoziciju dviju generalizacija: model narodnog života deriviran je iz radova pisaca koji su pripadali različitim klasama i političkim strujanjima u rasponu duljem od dva stoljeća, a taj je model kao zamišljeni red oponiran drugoj generalizaciji, modelu zadružnog života opisanom u sedam velikih monografija Zbornika za narodni život i običaje. Struktura tradicijskog mišljenja je provokativna i nedvojbeno uspjela knjiga, koja upozorava na razliku između stvarne kulture i tradicijskoga mišljenja, koja upućuje na ozbiljno etnološko i povijesno istraživanje, knjiga koja otvara put istraživanju strukture tradicijskog mišljenja današnjice, pa i etnologiji svakodnevice.
Druga knjiga, Etnologija naše svakodnevice, objavljena je 1988. Podijeljena je u dva dijela: u prvome autorica nastoji, nasuprot strogo povijesnoj orijentaciji tradicionalne hrvatske etnologije, povezati etnologiju i svakodnevicu. Danas nam se ta veza čini gotovo samorazumljivom, ali tada je to još uvijek bio pravi prevrat. Prvi dio knjige, Etnologija naše svakodnevice, sadrži autoričina kritička promišljanja etnologije od šezdesetih do osamdesetih godina 20. stoljeća, od kritike pojmova "narod" i "izvornost" preko dekonstrukcije "narodnog identiteta" u mnoštvo identiteta pa do predstavljanja tada "novog vala" njemačke kritičke etnologije. Drugi, opsežniji dio Etnologije naše svakodnevice iskušava izložene teorijske teze u etnološkoj praksi. Ukratko su izloženi problemi i dvojbe oko etnološkog istraživanja gradske kulture kroz slavlja, šetnje i izlete, hranu kao simbol i kroz odnos prema narodnoj glazbi; autoričini Zapisi iz Travna promišljaju alternativnu urbanizaciju i identitet novih naselja, uočavaju dječje poklade i Djeda Mraza; poglavlje Narodna nošnja i moda propituje mane termina i pojma "narodna nošnja", poglavlje o novinskim osmrtnicama argumentirano pokazuje njihovu etnološku, folklorističku i socijalnoantropološku relevantnost i propituje hipokriziju zabrane spominjanja smrti u suvremenoj civilizaciji bremenitoj nasiljem; poglavlje Posljednji prijelaz nastavlja tematiku prethodnoga i govori o posmrtnoj biografiji, obredu prijelaza i o autoričinim razlozima za istraživanje osmrtnica; poglavlje Štednja: jučer i danas nastoji odgovoriti na pitanje "kako, kada i zašto suvremeni ljudi, to jest mi štedimo" i pokazuje nam kako autorica umije udružiti raznorodna znanja s područja etnologije, ekonomije, politologije i sociologije u elaboraciji problema; najzad, posljednje poglavlje, Patrijarhalizam danas prikazuje ambivalentnu situaciju i dvojno vrednovanje žene u socijalističkom društvenom sustavu i ideologiji.
Treća knjiga, Knjiga o Božiću, prvi je put objavljena godine 1992., a doživjela je još jedno hrvatsko i englesko izdanje kod drugoga izdavača. Samo naizgled bio je to autoričin povratak "starim" etnološkim temama. Naime, etnološki prikaz Božića i božićnih običaja u hrvatskoj narodnoj kulturi, kakav nudi autorica, ne poklapa se s očekivanjima čitateljstva. Naime, prosječni se čitatelj zacijelo nemilo iznenadio ugledavši već prvu ilustraciju: na jedanaestoj stranici dočekao ga je faksimil čestitke iz fototeke Muzeja revolucije naroda Hrvatske u kojoj uredništvo "Glasa boraca" želi drugovima i drugaricama sretan Božić... U Knjizi o Božiću Dunja Rihtman-Auguštin se izravno zalaže za pristup koji dvije kulture (narodnu i gospodsku, narodnu i učenu, podređenu i vodeću, u krajnjoj liniji seosku i gradsku) vidi u dinamičnom suodnosu unutar povijesnoga procesa (ne kao dva kulturna bloka, nego kao spektar gradacija).
Ne pristajući, dakle, uz statičnu teoriju o dvije potpuno odvojene kulture (narodnoj i gospodskoj), autorica naznačuje mijene u narodnoj kulturi, mijene koje su dvojake prirode: s jedne su strane posljedica industrijalizacije i urbanizacije, a s druge strane posljedica "namjerno (politički) izazvanih procesa potiranja tradicija i dekristijanizacije".
Pišući o procesu dekristijanizacije kao nametnutom hrvatskoj narodnoj kulturi, Dunja Rihtman-Auguštin ustvrdila je nešto što je naizgled samorazumljivo, a to je: narodna kultura, pa i hrvatska, jest podložna promjenama i stranim utjecajima. Nema samo hrvatskog i jedino hrvatskog Božića, običaji se razlikuju od kraja do kraja, i božićni običaji se mijenjaju i prilagođavaju potrebama zajednice. Hrvatska narodna kultura nije statična i zauvijek definirana činjenica ili pojava - ona je proces, podložna je političkim i drugim utjecajima. Ukratko, treća autoričina knjiga izvana je zlatna knjiga o Božiću, a iznutra velika etnološka studija.
Četvrta knjiga, Ulice moga grada, objavljena je godine 2000. u Čolovićevoj biblioteci "XX vek". Dvanaest tekstova napisanih u posljednjem desetljeću 20. stoljeća na razmeđu su političke antropologije i etnologije svakodnevice, promišljaju političke rituale, simboličke repertoare i režimski preferirane simbole u Hrvatskoj u odnosu na tradiciju i povijesne promjene. Čitajući knjigu Ulice moga grada čitatelj iznova prima veliku dozu hrvatske aktualne povijesti i politike. To je visoko angažirano i angažirajuće intelektualno štivo s opasnom oštricom. Teško je tu razlučiti novinarstvo od političke antropologije. Autorica u Ulicama moga grada svojom politikom izlazi na ulicu, polemizirajući i sama sa sobom intervencijama u vlastite starije tekstove. To je hrabro iznošenje vlastitih političkih prosudbi. Dunja Rihtman-Auguštin je od mlade političke lijeve aktivistkinje postala etnoantropologinjom svakodnevice i glavnom kritičarkom tradicionalne etnologije u Hrvatskoj.
Peta je knjiga Etnologija i etnomit. To je smirena, izbalansirana etnoantropološka knjiga, možda i najbolja knjiga Dunje Rihtman-Auguštin. Autorica iznova kritički prati razvoj hrvatske etnologije u dvadesetom stoljeću i propituje koliko je sama etnologija pridonijela konstrukciji nacionalnoga mita. Etnoantropološki i autorski autoreferencijalna ta je knjiga promišljeno "smirivanje lopte" nakon izravnoga angažmana u četvrtoj knjizi. Smrt je autoricu prekinula u pripremi rukopisa šeste knjige. Neumorno i samozatajno radila je do posljednjega dana.
Dunjina znanstvena znatiželja i otvorenost svim suvremenim i društvenim, i političkim, i znanstvenim strujanjima važan su prinos suvremenoj i hrvatskoj i europskoj kulturi i znanosti. Nedostajat će nam njezina britkost, hrabrost, tolerancija, iskustvo, kritičnost i znanje.

Ivan Lozica

(Bibliografija radova Dunje Rihtman-Auguštin do 1996. godine, koju je priredila Anamarija Starčević-Štambuk, objavljena je u časopisu Narodna umjetnost 33/2, 1996., str. 11-29, u broju posvećenom Dunji Rihtman-Auguštin)