Domovinski rat i ratne žrtve u 20. stoljeću: etnografski aspekti

voditeljica projekta: Reana Senjković
istraživači i suradnici: Naila Ceribašić, Jasna Čapo Žmegač, Božidar Dragišić, Ljubica Gligorević, Jadranka Grbić, Wolfgang Hoepken, Renata Jambrešić Kirin, Jadran Kale, Koraljka Kuzman, Aleksandra Muraj, Lidija Nikočević, Mojca Piškor, Maja Povrzanović Frykman, Ines Prica, Lela Roćenović, Slavica Stojan, Zorica Vitez, Branka Vojnović Traživuk.

Planirani projekt okuplja etnologe, folkloriste i etnomuzikologe iz Zagreba, Šibenika, Vinkovaca, Splita i Pazina s ciljem da se prikupe, na odgovarajući način obrade, arhiviraju i interpretiraju narativni iskazi prognanika, izbjeglica, vojnika i drugih hrvatskih građana, a koji se odnose na Domovinski rat ili su uz njega vezani kao testimonijalni diskurz obilježen transgeneracijskim prenošenjem traumatičnog iskustva koje je ostalo nepredstavljeno i nepredstavljivo unutar postojećeg ideološkog, kulturnog i kognitivnog okvira. Etnografsko se zanimanje za ratnu svakodnevicu smješta na presjecište političkog, ideološkog i socijalnog – gdje kritički preispituje kulturu kao sklop kodova i artefakata koji su uvijek podložni drugačijem raspoređivanju. Polazi se od pretpostavke da je rat mjesto razvoda u životu pojedinca i zajednice, događaj koji se odlučujuće upisuje u ljudske biografije i biografiju društva, ujedno stvarajući osjećaj solidarnosti i na njemu temeljen osjećaj zajedničkoga identiteta. Ratno iskustvo propituje i revalorizira individualno i kolektivno sjećanje koje će i samo postati predmetom budućih propitivanja i revalorizacije. Ovaj je prijedlog rezultat prihvaćanja pretpostavke da bi nacionalna ratna i poratna povijest bila krnja ne uključi li etnografski zabilježena kazivanja svojih “slabih svjedoka”, te etnografske i folklorističke interpretacije narativnih iskaza, individualnog pamćenja, različitih autobiografskih zapisa ili analize predodžbi i vrednovanja nastalih na temelju poruka koje posreduju mediji masovnoga komuniciranja. Stoga će se usmena kazivanja analizirati u međuodnosu s tiskanim svjedočenjima, autobiografijama i memoarima, te dokumentima koje su proizvela sredstva masovnoga komuniciranja, s namjerom da se razotkriju zanemarene razine diskurza o Domovinskome ratu, potraga za kojima je i cilj simptomatičkoga čitanja. Odnos osobnog i kolektivnog, dozvoljenog i sugeriranog, bit će razmotren u svjetlu teze da su masovni mediji uvelike odredili strukturu socijalnog iskustva i karakteristike kolektivnog pamćenja u drugoj polovici 20. stoljeća, te da medijski eksponirana svjedočenja u ratnom kontekstu predstavljaju značajan izvor narativnog oblikovanja kolektivnih identiteta, simbola i vrijednosti. Očekivani rezultati: zbornik (Pričanje o ratu); knjige (Svjedočenja između istine i pravde; Etnografija i mediji; Srijemski Hrvati; Ratna svakodnevica u Hrvatskoj); izložba (Živjeti na bojištu i za bojištem); članci i studije, predavanja, građa.