Post-socijalizam i kulturni subjekt: hibridne prakse kulturnog posredovanja
Voditeljica: Ines Prica
Istraživači i suradnici: Nives Rittig-Beljak, Ozren Biti, Lada Čale Feldman, Renata Jambrešić Kirin, Orlanda Obad, Mojca Piškor, Reana Senjković, Tea Škokić
Projekt se osnovnim usmjerenjem upisuje u tridesetogodišnju znanstvenu tradiciju hrvatske etnologije svakodnevice koja svoju upućenost na suvremenost kulturne zbilje dijeli s modernom europskom strujom etnologije kao kulturne kritike. Epistemološki i etički smještaj ove humanističke znanosti kao lokalnog znanja – autorefleksivnog i opremljenog za kulturni prijevod i komunikaciju – korespondira također sa suvremenim izvedenicama “antropologije kod kuće” te metodološkim zaokretima prema etnografijama sadašnjosti koje poduzima međukulturalna antropologija. Zajednički im je cilj iznaći dopunu i korektiv onom dijelu antropološke proizvodnje znanja u čijim se univerzalističkim dometima, od devetnaestostoljetne paradigme do suvremenih oblika znanstvene globalizacije, dade prepoznati hegemonijska pozadina. Doprinos općem humanističkom znanju temeljem kompetentnog i (samo)kritičkog istraživanja kulturne vlastitosti dijaloški je model na koji nas također obvezuje naslijeđe antropološke kritike s kraja dvadesetog stoljeća.
Temeljni interes predloženog istraživanja jest iznalaženje pertinentnog humanističkog diskursa i etnoantropoloških modusa istraživanja hrvatskoga moderniteta u općem određenju njegova «tranzicijskog karaktera». Današnje istočnoeuropske nacionalne etnologije, u osjetljivom razdoblju istodobne transformacije naslijeđenih modela stručnog znanja i kultura unutar kojih djeluju, dijele svoj antropološki teren s nositeljima najrazličitijih interpretativnih polazišta, naročito, danas prominentnih, postsocijalističkih studija i antropologije tranzicijskih društava. Pretpostavka je projekta «Postsocijalizam i kulturni subjekt» da lokalna etnoantropološka analiza može korespondirati s općim globalističkim referencama onda kada metodološki uspješno izvede unutarnji uvid u hrvatsku kulturu u tranziciji i predstavi je legitimnom inačicom postsocijalističkih kultura sa svim kulturnim razlikama i razvojnim odvjetcima. Ne gubeći iz vida kontinuitet hibridizacijskih procesa, rekodificiranja sadržaja, prilagodbi formi, strukture i značenja fenomena razdoblja koje mu neposredno (povijesno, kulturno, analitički) prethodi, ustraje se na analitičkom vidokrugu zadatom pojmom svjetovne tranzicije, čime se daljnja istraživanja neposredno nadovezuju na pretpostavke prethodnog projekta «Etnografija svjetovne tranzicije: predlošci i otkloni» (0189005). Shvaćena kroz kulturni mehanizam hibridizacije (u složenu smislu kakav joj pridaju H. Bhabha i B. Latour), suvremena se, «prijelazna» hrvatska kultura izlaže sustavnoj etnografskoj deskripciji, interpretaciji i komentaru prepoznatljivih kulturnih fenomena oblikovanih unutar razdoblja koje se posljednjih desetljeće i pol, i u domaćoj društvenoj znanosti, a pogotovo u zapadnoj antropologiji, percipira u svjetlu epohalnih političkih i društvenih transformacija te radikalnih kulturnih promjena. Naglaskom na insiderskom istraživanju položaja kulturnog subjekta koji svojim neposrednim životnim iskustvom nužno premošćuje strogu akademsku periodizaciju (posebno usmjerenu razdiobi istočnoeuropskog kulturnog nasljeđa kao onog prije i poslije socijalizma), planirano istraživanje upućeno je specifičnim povijesnim ishodištima kao i metodološkim uvidima. Pomicanje interpretativno-kauzalnih ishodišta izvan samoga «postsocijalističkog momenta» omogućuje prikaz načina na koje nove kulturne stvarnosti zadržavaju kontinuitet s vlastitim nasljeđem i onda kada se on izričito formulira kao kulturni otpor, pa i kada se privremenim ishodima iznevjeravaju opća očekivanja i pretpostavljene nacionalne i europske vrednote. Istraživanje socijalističkog kulturnog naslijeđa nastavit će se smjerom iznalaženja kontinuiteta/inovativnosti životnih i izražajnih praksi koje određuju subjekt kulturne promjene kao posrednika dihotomnih modela percepcije društvenih i kulturnih sustava. Izravni antropološki pristup otkrit će naslijeđene obrasce i nove strategije svakodnevnoga odolijevanja iskustvu deprivacije, isključivih svjetonazora, spoznajne novosti i vrijednosne inverzije. Takva reprezentacija kulturnog subjekta izvan je dometa socijalne patetizacije i fatalizma općenito veoma pesimističnih uvida zapadnih antropologa, jednako kao što je i izvan sklonosti razdvajanja “gubitničkih” od “dobitničkih” subjekata tranzicije unutar neoevolucionističkih društvenoznanstvenih diskursa tzv. pounutarnjenoga orijentalizma. Vjerodostojno predstavljanje tog zanemarenog oblika kulturnoga održanja i identiteta moguće je tek uključivanjem različitih iskustava i pojedinačnih sudbina kroz osobne pripovijesti, ispitivanje vrijednosnih stavova i druge oblike uspostavljanja dijaloga između znanstvenog i egzistencijalno opunomoćenog kulturnog subjekta.