Pavo Gadanyi i tradicija sviranja i izgradnje podravskih duda

Ovaj projekt sufinancirao je HDS ZAMP iz sredstava koja služba ZAMP prikupi od javnog izvođenja narodnih umjetničkih tvorevina u izvornom obliku, a koja se sukladno odredbi Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima dodjeljuju temeljem Natječaja HDS-a za potporu projekata tradicijske glazbe.

Voditeljica projekta: dr. sc. Naila Ceribašić

Stručni opis projekta:

Pavo Gadányi iz Novog Sela (Tótújfala) u mađarskoj Podravini posljednji je izvorni svirač i graditelj jedne od suvrstica gajdi i duda na čitavom području nekdašnje rasprostranjenosti ovih glazbala u Hrvatskoj i među Hrvatima u Mađarskoj. Karakteriziranje izvornošću podrazumijeva da je Gadanyi svoja znanja i umijeća usvajao na neformalan, tradicijski način, u višedesetljenom neposrednom doticaju sa sviračima i graditeljima glazbala iz svoje okoline, odnosno da se nastavlja na kontinuiranu regionalnu usmenu tradiciju. Za razliku od toga, svi preostali današnji svirači i graditelji iznikli su iz organiziranih nastojanja za obnovom gajdaštva nakon višedesetljetnog prekida, što je započelo potkraj 1980-ih školom svirke na gajdama u okviru Hrvatske škole folklora te nastavljeno srodnim edukativnim programima (npr. Studio za tradicijska glazbala pri Ansamblu Lado od 2003.), kao i drugim oblicima organiziranoga promicanja gajdaštva u javnoj sferi (npr. specijalizirani Hrvatski gajdaški festival od 2007., uključivanje gajdaša u okvir neotradicijske i etno glazbe, upis umijeća sviranja i izgradnje gajdi i duda u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine 2008. i dr.). Stoga Gadanyiju – graditelju i sviraču peteroglasnih duda podravskoga tipa – pripada posebno, izdvojeno mjesto na današnjoj hrvatskoj gajdaškoj i dudaškoj sceni. On je važan kao uzor mnogim današnjim obnoviteljskim glazbenicima, a ujedno je i jedini živi svjedok specifičnoga spoja iščezavajuće starinske tradicije i modernosti.
Dude koje Gadanyi izgrađuje i svira pripadaju jednoj od triju suvrstica ovoga glazbala. Riječ je o podravskim (ili podravsko-slavonskim) dudama s četverocijevnom prebiraljkom, bordunskom cijevi i mješinom, čije je tradicijsko područje rasprostiranja u hrvatskim zajednicama s obje strane hrvatsko-mađarske granice, na području virovitičke i slavonske Podravine, pa sve do istoka Baranje u Hrvatskoj te u odgovarajućem pojasu u Mađarskoj. Preostale dvije suvrstice gajdi i duda su (panonske) gajde s dvocijevnom prebiraljkom i bilogorske (ili bilogorsko-podravske) dude s trocijevnom prebiraljkom; prve su se nekoć koristile na širokom području od Požeške kotline, našičkog i đakovačkog kraja prema Srijemu, podunavskom dijelu Baranje te duž posavskog dijela Slavonije, pa i u Vojvodini, a druge u Bilogori i križevačkom kraju te u manjoj mjeri u Moslavini, Požeškoj kotlini i đakovačkom kraju. U pojasu od koprivničke Podravine do virovitičkog Podravlja dokumentirana je u prošlosti uporaba obje vrste duda. Podravske dude, kakve izgrađuje i svira i Gadanyi, redovito su opskrbljene i mijehom za upuhivanje zraka (laktača ili sufra), pa dudaš uz svirku može i zapjevati. Posebnost je ovoga glazbala u njegovoj “zatvorenosti” – ako se zatvore sve rupice, melodijska svirala ne daje zvuk jer nema krajnju glasnicu, duguljastu rupicu kojom bi zazvučao osnovni ton. Podravske su se dude, ponajprije slijedom većih tehničkih mogućnosti nego u gajdi, na početku 20. stoljeća proširile i dublje u Baranju da bi potom, jednako kao i gajde i bilogorske dude, postupno nestajale iz glazbene prakse.
Popularnoznanstvena knjiga pod naslovom “Pavo Gadanyi i tradicija sviranja i izgradnje podravskih duda”, koja je središnjim rezultatom ovoga projekta, obuhvaća tri veće cjeline. U prvoj se donosi pregled povijesnih etnografskih izvora o gajdaštvu i dudaštvu na čitavom području istočne i središnje Hrvatske te u Hrvata u Mađarskoj. Nije naodmet spomenuti da je jedino takvo prethodno hrvatsko izdanje knjižnoga opsega studija Božidara Širole o sviraljkama s udarnim jezičkom iz davne 1937. godine, dok je mađarska literatura o gajdaštvu, uključujući i hrvatske zajednice u Mađarskoj, ipak opsežnija (npr. studija Jánosa Mange iz 1965. i katalog uz izložbu Zoltána Szabóa iz 2004.). Druga cjelina obuhvaća podrobnu etnografiju podravskih duda i dudaša, pri čemu je pozornost posvećena etnoorganološkim osobinama glazbala, stilovima i načinima izvođenja, tipičnom repertoaru, izvedbenim situacijama i ulozi u kulturi te povijesnim mijenama ove tradicije od potkraj 19. stoljeća do danas. Treća, najospežnija cjelina odnosi se na dokumentiranje Gadanyijeve izgradnje i sviranja podravskih duda, sagledane u kontekstu graditelja i glazbenika od kojih je učio, s kojima je svirao i/ili za koje je izgrađivao dude, napose Pave Kovača, Joze Ardaija, Pere Brođanca i Pave Špoljarića.
Stoga će priložena kompaktna ploča, osim Gadanyijevih solističkih izvedbi iz prošlosti i današnjeg doba te skupnih današnjih izvedbi Gadanyija i drugih svirača aerofonih i kordofonih glazbala, obuhvatiti i povijesne zvučne zapise četvero spomenutih svirača (pohranjene u Institutu za etnologiju i folkloristiku i u privatnoj arhivi Andora Vegha). Time će tradicija sviranja podravskih duda biti predstavljena s obzirom na mikroregionalne i povijesne razlike, kao i osobnosti pojedinih glazbenika.
Priloženi DVD obuhvatit će dokumentiranje sviju faza Gadanyijeve izgradnje duda, a usto i isječke njegove svirke u nekoliko različitih situacija  – ne samo svirku u istraživačke svrhe nego i na pokusu lokalnog kulturno-umjetničkog društva s kojim surađuje, u prigodi obiteljskog ili prijateljskog okupljanja, u krčmi, na smotrama.