Kranj, 1929. – Zagreb, 2010.
Jerko Bezić se rodio 10. lipnja 1929. godine u Kranju u Sloveniji kao prvo od troje djece Pavle Bezić, rođene Pompe u Krškom (1906.–1939.) i Josipa Bezića, rođenog u Grohotama na otoku Šolti (1900.–1979.). Hrvatsko-slovenski brak roditelja znakovito se utkao u njegov život, osobito u djetinjstvo i mladost koje je proveo između Slovenije i Hrvatske često mijenjajući boravište. Nakon majčine smrti, pomajkom mu je 1940. postala Anica Bezić, rođ. Novak (1904.–1995.). Ratne je godine (1941.–1945.) proveo s obitelji u Zagrebu kao đak klasične gimnazije i glazbene škole (s klavirom kao glavnim predmetom), da bi se potom, nakon trogodišnjeg boravka u Zadru gdje je maturirao 1948., ponovno vratio u Sloveniju, ovaj put majčinoj majci u Ljubljanu. Tu je nastavio školovanje upisavši se na Pravni fakultet i studij klavira na Srednjoj glazbenoj školi pri Akademiji za glazbu. Ubrzo je (1950.) napustio studij prava i posvetio se samo glazbi. Nakon završene srednje glazbene škole, ujesen 1951. se upisao na Muzikološki odjel Akademije za glazbu. Studij je završio 1956. s diplomskim radom Glasba v zadarskem gledališču v obdobju Bachovega absolutizma. Usporedno je od 1952. studirao i etnologiju, ali je taj studij prekinuo početkom četvrte studijske godine. Svo je vrijeme studiranja radio kao honorarni učitelj na ljubljanskim glazbenim školama. U tom je razdoblju upoznao Evu Rudolf (rođ. u Zagrebu 1932.), s kojom je 1959. sklopio brak i postao ocem dviju kćeri — Irene (1960.) i Nade (1963.).
Zanimanje Jerka Bezića za etnomuzikologiju pobudio je u srednjoj glazbenoj školi profesor Radoslav Hrovatin svojim predavanjima o folklornoj glazbi. S njime i timom stručnjaka iz ljubljanskog Etnografskog muzeja već se tada uputio na terensko istraživanje u okolicu Šentvida pri Stični (1950.) i u okolicu Kobarida (1951.). Tijekom studija etnologije stekao je daljnja terenska iskustva istražujući 1952. i 1953. tradicijsku glazbu i običaje Slovenaca u austrijskoj Koruškoj. U vrijeme studija muzikologije, tijekom 1953. i 1954., odlazio je na kraće studijske boravke u Institut za proučavanje folklora u Sarajevu kako bi pod mentorstvom Cvjetka Rihtmana stručno napredovao u etnomuzikologiji.
Po završetku školovanja u Ljubljani, ponovno se vratio u Zadar, gdje je 1957. volontirao, a od 1958. do 1964. radio kao asistent u Odsjeku za etnografiju i muzički folklor tadašnjeg Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru. U okviru institutskog programa u tom je razdoblju terenski istraživao i magnetofonski snimao svjetovnu folklornu glazbu i glagoljaško pjevanje na zadarskim otocima te u priobalju i zaleđu Zadra. Usto je bio i nastavnik na Srednjoj muzičkoj školi u Zadru.
Godine 1964. trajno se doselio u Zagreb. Povod njegova preseljenja bio je poziv da nakon umirovljenja Vinka Žganca preuzme mjesto etnomuzikologa u Institutu za narodnu umjetnost (današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiku). Tijekom narednih trideset pet godina, do odlaska u mirovinu 31. prosinca 1999., Institut je bio Bezićeva temeljna ustanova u kojoj je djelovao, znanstveno napredovao i razvijao hrvatsku etnomuzikologiju. Nakon što je 1970. na Sveučilištu u Ljubljani pod mentorstvom Dragotina Cvetka obranio disertaciju Razvoj i oblici glagoljaškog pjevanja u sjevernoj Dalmaciji, izabran je za znanstvenog suradnika Instituta. U višeg znanstvenog suradnika promaknut je 1977., a u znanstvenog savjetnika 1979. godine. Od 1968. do 1994. vodio je Institutski Odsjek za folklornu glazbu. U njemu je, zbog nedostatka etnomuzikologa u Hrvatskoj, tijekom prvih deset godina pretežno bio jedinim etnomuzikologom. Zahvaljujući njegovoj nastavnoj djelatnosti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je od 1966. do 1993. predavao etnomuzikologiju, postupno je popunjavao Odsjek muzikolozima koji su se pod njegovim mentorstvom opredijelili za etnomuzikologiju. Na taj je način postigao da je u Institutu u razdoblju od 1990. do 1992. djelovao istraživački tim od šest etnomuzikologa.
Etnomuzikološka istraživanja Jerka Bezića odvijala su se ponajviše u okviru višedisciplinarnih institutskih projekata, u suradnji s folkloristima i etnolozima. Tijekom 1960-ih i 1970-ih istraživanja folklorne umjetnosti i tradicijske kulture bila su uglavnom regionalno usmjerena. Tako je Bezić istraživao u Sinjskoj krajini, na otocima Hvaru, Braču i Zlarinu, u okolici Donje Stubice i Požeškoj kotlini te u područjima izvan Hrvatske koja nastavaju Hrvati — u austrijskom Gradišću i u okolici Bratislave u Slovačkoj. Skupio je opsežnu i vrijednu glazbenofolklornu građu i time pridonio zaštiti i očuvanju hrvatske kulturne baštine. Ta su istraživanja rezultirala značajnim etnomuzikološkim monografijama i dovela Bezića do proširenja predmeta etnomuzikologije i promjene istraživačkog pristupa. Uvidjevši da su upravo raznolikost i povijesna promjenljivost trajna obilježja folklornoglazbenih tradicija, postavio je način života glazbenih pojava kao temeljnu paradigmu etnomuzikološkog proučavanja, te je shodno tome obratio pozornost procesima kontinuiteta i promjena, međusobnih utjecaja i interakcije starije i novije, seoske i gradske, lokalne i šire rasprostranjene folklornoglazbene prakse.
Njegova usmjerenost na povijesnu dimenziju glazbenih pojava i na etnomuzikološku analizu glazbenih struktura povezivala ga je i s inozemnim stručnjacima sličnog usmjerenja. S njima je od 1965. surađivao u Studijskoj skupini za analizu i sistematizaciju folklorne glazbe Međunarodnog savjeta za folklornu glazbu, a potom i u drugim skupinama, posebice u Studijskoj skupini za istraživanje povijesnih izvora o folklornoj glazbi. Plod takvih ispitivanja su radovi u kojima je utemeljeno interpretirao povijesne izvore, primjerice Hektorovićeve zapise iz 16. stoljeća i oni u kojima je ponudio izvorna rješenja povezana s transkribiranjem, određenjem tonskih odnosa, utvrđivanjem manjih cjelina u napjevima slobodnog ritma i klasifikacijom folklorne glazbe. Među njima se posebno izdvajaju njegove detaljne transkripcije ojkanja i pjevanja uz gusle iz Sinjske krajine te nov način označavanja mjera s jedinicama nejednaka trajanja koji je primijenio u transkripcijama napjeva slobodnijeg metroritamskog ustrojstva, primjerice u zapisima uspavanki i naricaljki s otoka Zlarina.
U brojnim znanstvenim radovima Jerko Bezić je obradio cijeli niz etnomuzikoloških tema: od onih u kojima se potanje bavi životom glazbe i nositeljima tradicije, povijesnim izvorima, pojedinim aspektima glazbene strukture, folklornim glazbalima, pučkim crkvenim (glagoljaškim) i svjetovnim pjevanjem, do sinteznih pregleda – temeljnih članaka s područja etnomuzikologije za domaća i svjetska enciklopedijska izdanja. Pučko crkveno i nabožno pjevanje tema je koja ga je trajno zaokupljala. Velik je njegov doprinos u istraživanju glagoljaškog pjevanja, posebno širega zadarskog područja. Njegovi radovi temelj su za upoznavanje i razumijevanje tog fenomena hrvatske glazbene baštine.
Godine 1980. Jerko Bezić je izabran za člana suradnika Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti i tada započinje njegova suradnja i s tom uglednom ustanovom, te je 1988. godine promaknut u izvanrednog člana, 1991. u redovitog člana, a od 1997. do 2003. bio je tajnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju te od 2008. do 2010. voditelj Odsjeka za etnologiju. Bio je glavni urednik akademijine serije Spomenici glagoljaškog pjevanja. Kao autor surađivao je i u značajnom akademijinom projektu obuhvatne komparativne povijesti Hrvatska i Europa: Kultura, znanost i umjetnost.
Od početka svoje znanstvene karijere razvijao je intenzivnu suradnju sa stručnjacima iz Hrvatske i drugih republika bivše Jugoslavije djelujući u raznim strukovnim udruženjima: Hrvatskom društvu folklorista (od 1955.; na dužnosti predsjednika 1968.–1972. i 1982.–1983.), koje je do 1991. djelovalo unutar Saveza udruženja folklorista Jugoslavije; Hrvatskom etnološkom društvu (od 1970.) i Hrvatskom muzikološkom društvu (od 1992.). S inozemnim kolegama surađivao je ponajviše kao član središnjeg svjetskog etnomuzikološkog udruženja — Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu (od 1966.; 1983.–1991. bio je predsjednik njegova Jugoslavenskog nacionalnog komiteta), te kao član središnjeg europskog etnomuzikološkog udruženja — Europskog etnomuzikološkog seminara (od 1985.). Sudjelovao je na brojnim konferencijama i simpozijima. Neke je i sâm organizirao, primjerice, sastanak Studijske skupine za povijesne izvore o folklornoj glazbi (Medulin, 1979.), znanstveni skup o Franji Ksaveru Kuhaču (Zagreb, 1984.), simpozij “Tradicijska glazba narodnih manjina i etničkih grupa” (Zagreb, 1985.) i znanstveni skup o Vinku Žgancu (Čakovec, 1990.).
Uredio je više zbornika radova s etnomuzikoloških skupova te nekoliko zbirki građe iz ostavštine drugih istraživača (Vinka Žganca, 1990. i 1992. i Zvonka Lovrenčevića, 1994.). Usto je bio dugogodišnjim članom uredništva znanstvenih časopisa Demos (1969.–1984.), Narodna umjetnost (1973.–1994.), Arti musices (1980.–2009.) i International Review of the Aesthetics and Sociology of Music (1989.–2009.).
Usporedno sa znanstvenim posvetio se i nastavnom radu. Od 1966. do 1993. predavao je etnomuzikologiju na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu (od 1977. u zvanju izvanrednog profesora, a od 1984. u zvanju redovitog profesora). Na istoj je ustanovi od 1978. do 1993. bio voditelj poslijediplomskog studija iz etnomuzikologije. Studijske godine 1974./1975. gostovao je kao voditelj poslijediplomskog studija iz etnomuzikologije na Duquesne University u Pittsburgu (Pennsylvania, S.A.D.). Više je puta bio mentor magistrandima i doktorandima sveučilištâ u Skopju, Sarajevu i Ljubljani. Pod njegovim je mentorstvom osam etnomuzikologa izabrano u zvanje magistra znanosti i osam u zvanje doktora znanosti. Predavao je usto i na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.–1992.) te je povremeno gostovao na inozemnim sveučilištima, primjerice u Berlinu (1987.) i Beču (1995.).
Na polju primjenjene etnomuzikolologije valja istaknuti njegovu dugogodišnju suradnju s Međunarodnom smotrom folklora (od 1966.) u okviru koje je održao predavanja te osmislio više samostalnih priredbi i koncerata tradicijske glazbe, primjerice “Večer folklorne instrumentalne glazbe” (1972.), “Banija pjeva i svira” (1983.), “Naši muzikaši — Pokupsko” (1984.), “Crkvene pučke popijevke Zagrebačke nadbiskupije” (1994.). Podjednako je važan njegov višegodišnji rad u stručnom ocjenjivačkom sudu Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (s manjim prekidima 1974.–1998.) i na Smotri “Međimurske popevke” u Nedelišću (s manjim prekidima 1979.–2002.). Autor je više komentara i izbora folklorne glazbe za diskografska izdanja. Među njima se izdvajaju “Da si od srebra, da si od zlata” s folklornom glazbom iz Hrvatske (1970., u suradnji s I. Ivančanom i D. Rihtman), “Z cvetnjaka Horvatske” s međimurskim narodnim pjesmama (1980., u suradnji s M. Novak) i “Beli Zagreb grad” s tradicijskim pjesmama i svirkom iz Zagreba i okolice (1994.). Svoje znanje i iskustvo podijelio je s mnogim istraživačima, radijskim urednicima i voditeljima amaterskih folklornih skupina, kako na stručnim seminarima (npr. Ljetnoj školi folklora) tako i u neformalnim prigodama. Bivajući uvijek spreman za razgovor, savjet i stručnu pomoć, Jerko Bezić je i izvan užih znanstvenih krugova stekao u mnogima svoje poštovatelje.
O znanstvenom ugledu Jerka Bezića svjedoče posebna, prigodno koncipirana i njemu posvećena izdanja inozemnih i domaćih znanstvenih časopisa (The World of Music, 1998. i Narodna umjetnost, 1999.) te zbornik Glazba, folklor i kultura, kojega su 1999. u čast akademika Bezića objavili Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatsko muzikološko društvo. Djelo Jerka Bezića obrađeno je u zasebnim jedinicama uglednih svjetskih enciklopedija glazbe, a za svoj znanstveni, nastavni i stručni rad primio je više priznanja i zahvalnica. Godine 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske, a 2008. Hrvatsko muzikološko društvo dodijelilo mu je “Nagradu Dragan Plamenac” za životno djelo.
Grozdana Marošević