Suzana Marjanić, znanstvena savjetnica (r. 1969.), radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, gdje ostvaruje interese za teorije mita i rituala (disertacija: Mitsko u usmenoknjiževnom — tragom Nodilove re/konstrukcije “stare vjere” Srba i Hrvata. IEF rkp. 1774, 2002.), kulturnu i kritičku animalistiku te izvedbene studije.
Objavila je šest autorskih knjiga: Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914–1921/22. (2005.), Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (2014.), Topoi hrvatskoga performansa: lokalna vizura (2017.), knjigu Cetera animantia: od etnozoologije do zooetike (2021), knjigu Mitovi i re/konstrukcije: tragom Nodilove „stare vjere“ Srba i Hrvata (2022) i Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora (2022).
Suurednica je osam zbornika radova: Kulturni bestijarij (Zagreb, 2007.), Književna životinja. Kulturni bestijarij 2. (Zagreb, 2012., oba kulturnoanimalistička zbornika radova s A. Zaradijom Kiš), Animal: knjiga o ljudima i ne-ljudima. Kulturni bestijarij 3 (Zagreb, 2022., s Majom Pasarić i Antonijom Zaradijom Kiš), s Marijanom Hameršak uredila je Folklorističku čitanku (Zagreb, 2010.), s I. Pricom Mitski zbornik (Zagreb, 2010.), s B. Koštićem Krležin EU/ropski furiosum (Koprivnica, 2016), zbornik radova Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija (Zagreb, Durieux, 2020) uredila je s Goranom Đurđevićem, a Mačkozbornik: od Bastet do Catwoman (Zagreb: Jesenski i Turk, KIC, 2022) s Rosanom Ratkovčić.
Članica je uredništva časopisa Treća: časopis Centra za ženske studije, dvotjednika Zarez (do 2016. godine kada je dvotjednik ukinut) i časopisa Narodna umjetnost.
Nastavna djelatnost:
Vanjska je suradnica (predavačica) Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Zadru (kolegiji: Teorije rituala, Antropologija životinja) i Odsjeka za kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu (kolegij o Miroslavu Krleži i književnoj antropologiji).
Nagrade:
Za knjigu Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Školska knjiga): Godišnja nagrada Hrvatske sekcije AICA, Državna nagrada za znanost.
Grupne izložbe:
Sudjelovala je u oblikovanju nekoliko izložbi: Mit i Art / Mitas ir menas / Myth and Art (Zagreb, Galerija Bačva; Kaunas, Galerija Meno parkas, 2013.) (odabir umjetnika/ica iz RH: zajedno s kustosicom Sarom Čičić); Osamdesete (HDLU; Zagreb, 2015; kustosi: Branko Kostelnik i Feđa Vukić; zajedno s Brankom Kostelnikom osmislila je program re-izvedbi, i autorica je dijela izložbe o umjetnosti performansa); 51. zagrebački salon vizualnih umjetnosti Izazovi humanizmu na temu izbjegličke/humanitarne krize (HDLU, Zagreb, 2016; zajedno s kustosicom i multimedijalnom umjetnicom Marijanom Stanić); Žena — trudnica — majka: zelene sfere i nekropolitike (Galerija Vladimir Bužančić, 2017., zajedno s kustosicom Anitom Zlomislić); Disimulacije maske (AK galerija, Koprivnica, 2021, zajedno s kustoskim timom navedene galerije); Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen (Galerija Prsten, Zagreb, 2023, zajedno s Ivanom Filip).
Bibliografija: https://www.croris.hr/osobe/profil/5355
Prof. dr. sc. Antonija Zaradija Kiš (r. 1955.) znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju u Institutu za etnologiju i folkloristiku i redovna naslovna profesorica na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni interesi su joj usmjereni na srednjovjekovnu i pučku književnosti, kulturnu animalistiku, hrvatsko glagoljaštvo te kult sv. Martina. Objavila je velik broj znanstvenih i stručnih radova te sudjelovala na mnogim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od sedam objavljenih znanstvenih knjiga ističu se tri monografije: Knjiga o Jobu u hrvatskoglagoljskoj književnosti (1997), Šimun Greblo i njegovo tumačenje Muke Kristove (1493) (2001), Sveti Martin: kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj (2004) te uredničke knjige Kulturni bestijarij (2007) i Književna životinja: kulturni bestijarij II. dio (2012) u suradnji sa Suzanom Marjanić, Glagoljaška Muka Kristova (2014) u suradnji s Mateom Žagarom, Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću. Sv. Martin, simbol dijeljenja / Sur les chemins européens du patrimoine immatériel au XXIe siècle. Saint Martin, symbol du partage (2016) u suradnji s Ines Sabotič. Surađivala je na filološkim i književnim projektima: Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, Genološki aspekti folkloristike, Pitanja usmene i pučke poetike, Genološki aspekti usmene i pučke tradicije, Hrvatska nematerijalna kulturna baština, društveni identiteti i vrijednosti te je bila voditeljica projekta Kulturna animalistika: književni, folkloristički, etnološki i kulturnoantropološki prilozi. Trenutno je voditeljica institutskoga projekta Kulturna animalistika: životinja i čovjek – interdisciplinarne analize i mnogostruke kulturne prakse. Kao vanjska suradnica znanstvenu djelatnost promicala je tijekom gotovo dva desetljeća na visokoškolskim ustanovama u Zagrebu, Osijeku, Mariboru. Utemeljiteljica je Kulturnog centra sv. Martin – Hrvatska te znanstvena savjetnica za hrvatsku svetomartinsku baštinu na projektu kulturnoga itinerera Vijeća Europe: Saint Martin, personnage européen, symbole du partage, valeur commune / Sveti Martin, Europljanin, simbol dijeljenja, zajednička vrijednost.
Dr. sc. Maja Pasarić (r. 1977.) znanstvena je suradnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Njezini znanstveni interesi uključuju kulturnu animalistiku, zoofolkloristiku, društvenu zooarheologiju i društvena značenja materijalne kulture. Dosada je objavila je 30-tak znanstvenih i stručnih radova i sudjelovala na 20 znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Znanstvene radove objavljuje u domaćim i stranim knjigama i časopisima (npr. Narodna umjetnost, Studia Mythologica Slavica, Kroatologija, Cambridge Archaeological Journal, International Journal of Ostearchaeology). Bila je suradnica na projektu Kulturna animalistika: književni, folkloristički, etnološki i kulturnoantropološki prilozi) (voditeljica: dr. sc. Antonija Zaradija Kiš). Dobitnica je stipendije Europske komisije Horizon 2020 – Marie Skłodowska Curie Actions – Individual Fellowship za individualni istraživački projekt Human-animal relationships in archaeology. Worldview of hunter-gatherers in Northern Europe (2016-2018). S kulturnoanimalističkim temama sudjelovala je i gostovala u izvođenju visokoškolske nastave na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Bila je nositeljica i izvođačica vlastitog kolegija Human-animal relationships. Archaeologies, ethnologies, anthropologies na University College Dublin, Irska. Autorica je sadržaja animiranog filma Humans and animals in hunting and gathering communities (2018). Članica je uredništva biblioteke Instituta za etnologiju i folkloristiku Nova etnografija.
Dr. sc. Lidija Bajuk (r. 1965.) znanstvena je suradnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Bavi se nematerijalnom kulturnom baštinom, kulturnom animalistikom i mitološkim temama (disertacija: Odjeci slavenskog mita u nematerijalnoj kulturi Međimurja, Zagreb, 2019.). Objavila je tridesetak znanstvenih i šezdesetak stručnih radova, monografiju Kneja (1999) i udžbenik za glazbenu kulturu u 5. r. OŠ (2007). Uredila je 3 nastavnička priručnika, 2 udžbenika za glazbenu kulturu, 3 etnografske publikacije i dvojezičnu e-izložbu O tradicijskoj glazbi Međimurja i oko nje (2013). Sudjelovala je na tridesetak simpozija i bila suradnica na projektima Sakralna interpretacija krajobraza (voditelj prof. dr. sc. Tomo Vinšćak), Hrvatska nematerijalna kulturna baština, društveni identiteti i vrijednosti (voditelj dr. sc. Tvrtko Zebec) i Kulturna animalistika: književni, folkloristički, etnološki i kulturnoantropološki prilozi (voditeljica dr. sc. Antonija Zaradija Kiš). Autorica je teksta, scenaristica filma, supotpisnica i koordinatorica nominacije međimurske popevke u Registar kulturnih dobara RH (2013) i na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (2017). Scenaristica i suscenaristica je obrazovnih emisija Priča o žveglici i Suncokret: Ekologija duha, ekologija pamćenja (1996) Marije Jović te etnografskih filmova Nagrišpane traverse (2016) i Kartolina iz Krive kale (2020) Ante Rozića, kao etnologinja surađivala je u realizaciji dokumentarnih filmova Ljubav se ne trži (2014) Davora Borića, Alka (2015) Dražena Žarkovića i Međimurska popevka (2018) Danijela Jankovića. Kao glazbenica i književnica objavila je 7 samostalnih glazbenih albuma, 7 knjiga poezije i 4 knjige proze. Dobitnica je većeg broja nagrada i priznanja za svoj književni (7) i glazbeni (9) rad. Primila je Zlatnu plaketu Grada Čakovca (1998), nagradu Franjo Ksaver Kuhač Hrvatskog društva skladatelja za autorske i glazbeno-istraživačke projekte na temelju glazbene baštine međimurskog kraja (2014), nagradu Milovan Gavazzi Hrvatskoga etnološkog društva za promociju i popularizaciju nematerijalne baštine Međimurja te doprinos prepoznatljivosti i vidljivosti etnološke i kulturnoantropološke struke (2019).
Red. prof. dr. sc. Marjetka Golež Kaučič (r. 1959.) znanstvena je savjetnica Znastvenoraziskovalnem centru Slovenske akademije znanosti in umjetnosti, Glasbenonarodopisni inštitut, Ljubljana (ravnateljica od 1994. do 2015. godine). Njezini istraživački interesi usmjereni su na folkloristiku te kulturnoanimalistička istraživanja slovenskog, europskog i svjetskog folklora i književnosti (zoofolkloristika, ekokritika, kritička animalistika). Posebno se bavi narodnim baladama te teorijskim aspektima proučavanja baštine narodne pjesme iz perspektive folklora i književnosti. Bila je glavna istraživačica na 19 znanstvenih projekata i 5 znanstvenih programa te istraživačica na nekoliko EU projekata. Objavila je znanstvene monografije: Ljudsko in umetno – dva obraza ustvarjalnosti (2003), Fantje se zbirajo – vojna in vojaki v slovenski ljudski pesmi (2013), Slovenska ljudska balada (2018), kao i niz radova u Sloveniji i inozemstvu. Suurednica je Slovenskih ljudskih pesmi (od trećeg sveska dalje) te glavna urednica 5. sveska (2007). Uredila je zbornik Balade med tradicijo in sodobnostjo (1998) i What to Do with Folklore (2017). Bila je potpredsjednica Međunarodne komisije za balade: Kommission für Volksdichtung –KfV (2002-2007), a predsjednica od 2020. do 2024. godine. Od 2004. do 2011. godine bila je članica Izvršnog odbora SIEF-a. Osnovala je 2003. godine poslijediplomski modul Slovenske študije: tradicija in sodobnost u programu Interkulturne študije: Primerjalni študij ideji in kultur na Podiplomskoj školi ZRC SAZU gdje je redovita profesorica te predaje kolegije: Slovenska ljudska in umetna poezija: folkloristični in intertekstialni vidiki i Ekokultura: Živali in narava v folklori, literaturi in kulturi. Od 2017. do 2018. godine predavala je Slovensku književnost na Univerzitetu u Trstu.
Prof. mr. art. Zvjezdana Jembrih (r. 1965.) izvanredna je profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina gdje je bila i predstojnica Katedre za restauriranje umjetnina (2015-2019). Usavršavala se u Münchenu i Budmpešti (2000. godine magistrira restauriranje drvene skulpture). Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama te izvela mnoštvo land art radova. Sudjelovala je na mnogim likovnim kolonijama i umjetničkim simpozijima u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog restauratorskog društva i IIC – hrvatske grupe. Voditeljica je nekoliko programa zaštite pokretnih kulturnih dobara te autorica stručnih članaka i publikacija s područja konzerviranja i restauriranja umjetnina. Organizatorica je konzervatorsko-restauratorske izložbe te autorica i glavna urednica kataloga Ne/Izliječeni sveci (Zagreb 2016, Bjelovar 2016). Glavna je urednica monografije Kapela sv. Mihala u Samoboru – od preživljavanja do oživljavanja (2020). S Jurom Kokezom objavljuje grafičko-pjesničku mapu Tragovi (2014). Organizatorica je, članica uređivačkog tima i autorica tekstova umjetničko-znanstvenog skupa Land art, Earth art, Earthworks. z/Zemlja i antropocen kojim je potaknuto istraživanje land arta u Hrvatskoj od 60-ih godina 20. stoljeća do suvremenih umjetničkih praksi. Surađuje s Institutom za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu na etnografskim istraživanjima na području sjeverozapadne Hrvatske i Dalmatinske zagore. Piše i objavljuje poeziju i prozu te je izdala knjigu kratkih priča Janusove kćeri sestre nevjeste (2001, 2009), Ljubavnici kraljica glad (2007), putopis Ljetopisi (2008) te zbirku pjesama Sve jedno (2014). U suradnji sa Sanjom Lovrenčić autorica je dvaju radio-dokumentaraca Ispod lipe nam zelene (2006) i Slike povratka. Općina Gračac (2007).
Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja za svoj likovni i književni rad.
Dr. sc. Lidija Delić (r. 1974.) je viša znanstvena suradnica Instituta za književnost i umetnost u Beogradu. Predaje na doktorskom studiju Univerziteta umetnosti u Beogradu. Bavi se srpskim i južnoslavenskim usmenim folklorom, usmenom epikom poglavito, usmenim formulama, sižejnim modelima i konceptualizacijom folklornog modela svijeta, kao i sagledavanjem djela suvremenih srpskih autora i svjetskih klasika (Thomas Mann, Jose Saramago) na temeljima mitsko-folklorne tradicije. U suradnji s Mirjanom Detelić, Snežanom Samardžijom i Branislavom Tomićem priredila je u formi elektronske baze Erlangenski rukopis (18. st.), najstariju zbirku srpskih i hrvatskih narodnih pjesama.
Članica je Odbora za narodnu književnost Srpske akademije nauka i umetnosti i Komisije za folkloristiku pri Međunarodnom komitetu slavista. Objavila je sljedeće monografije: Život epske pesme. Ženidba kralja Vukašina u krugu varijanata (2006), Glavit junak i ostala gospoda. Analize narodnih pesama (2017), (u suautorstvu s Mirjanom Detelić i Ljiljanom Pešikan Ljuštanović), Zmija, a srpska. Konceptualizacija u usmenom folkloru (2019) i Čarobnik perfekta. Dijalog Tomasa Mana s mitom i dijalozi s Manom (2019). Uredila je zbornike Aspekti vremena u književnosti (2012) i Vreme, vakat, zeman. Aspekti vremena u folkloru (2013), a u suuredništvu s Mirjanom Detelić i sljedeće tematske monografije: Guje i jakrepi. Književnost, kultura (2012), Aquatica. Književnost, kultura (2013), Krv. Književnost, kultura (2015), Epic Formula. A Balkan Perspetive (2015).
Bila je glavna urednica srpske redakcije međunarodnog časopisa Filološke studije (2014-2018) i urednica je časopisa Liceum.
Dr. sc. Marinka Šimić (r. 1960.) znanstvena je savjetnica u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Surađivala je na projektu Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije te na projektu Gramatika hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika. Trenutno je suradnica i na projektima Znanstveni centar izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo. Interdisciplinarno istraživanje glagoljskih beramskih kodeksa (voditelj dr. sc. Milan Mihaljević) i Istraživanje starije hrvatskoglagoljske zborničke baštine (voditelj dr. sc. Vesna Badurina Stipčević).
Od 2008. godine članica je uredništva časopisa Staroslavenskoga instituta Slovo, a od 2013. i makedonskoga časopisa Kirilometodievistika. Bavi se jezikoslovnim istraživanjima hrvatskoglagoljskih liturgijskih i neliturgijskih tekstova, posebice leksikom kao i jezikom i grafijom srednjovjekovnih hrvatskih ćirilskih natpisa. Objavila je knjige: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine (2009), nagrađenu Srebrnom poveljom Matice hrvatske 2010. godine, Akademijin brevijar HAZU III c 12. Hrvatskoglagoljski rukopis s konca 14. stoljeća. Jezična studija. Transliteracija. Faksimil (2014), Biloševica, zaboravljeno počivalište (2017), u suautorstvu s Ivanom Dugandžićem, Vitko nad stoljećima. Natpis s Barevišta kraj Širokoga Brijega (2018). Surađuje s mnogim ograncima Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini. Sudjelovala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih skupova, a do sada je objavila preko šezdeset znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu predaje kolegij Glagoljica i hrvatska ćirilica. Sudjelovala je u organizaciji međunarodnoga znanstvenog skupa Trećoredska glagoljaška tradicija u europskom kontekstu.
Matija Dronjić (r. 1984.) zaposlen je kao kustos Etnografskog muzeja u Zagrebu te obnaša dužnost voditelja Audiovizualnih fondova, Zbirke audiovizualne opreme i Zbirke razglednica i čestitki. Diplomirao je arheologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni interes usmjerio je na baštinske teme, a posljednjih nekoliko godina aktivno se bavi problematikom nematerijalne kulturne baštine u kontekstu prostora, kulturnih politika i uloge lokalne zajednice u procesima transfera tradicijskih znanja i umijeća. Objavio je desetak znanstvenih i stručnih radova, jednu knjigu Hrvati u Boki kotorskoj: Migracije, svadbeni običaji, identiteti (2018), u suautorstvu s Marijetom Rajković Iveta, i dva suautorska kataloga izložbe Svijet igračaka. Igračka ima srce (2013) i Ljepa glava. Muzej – baština – lokalna zajednica (2016). S Mirjanom Černelić, Jadrankom Grbić, Marijetom Rajković Iveta, Tihanom Rubić i Mihovilom Gotal uredio je zbornika radova Bunjevci u prostornom i vremenskom kontekstu (2014). Bio je urednik časopisa Etnološka istraživanja (2013-2017). Suradnik je na projektu Između istoka i zapada. Dolina rijeke Cetine kao komunikacijska poveznica tijekom prapovijesti i antike (voditeljica: dr. sc. Helena Tomas). Bio je voditelj projekta Ljepa glava: Muzej – baština – lokalna zajednica i suradnik na projektima Svijet igračaka (voditeljica: dr. sc. Iris Biškupić Bašić), Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca (voditeljica: dr. sc. Milana Černelić) i Hrvatska etnografska baština u kontekstu kulturnih politika (voditeljica: dr. sc. Tihana Petrović Leš). Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture, turizma i sporta Republike Koreje za stručno usavršavanje na temu nematerijalne kulturne baštine, Nacionalni etnografski muzej Koreje, (Seul, 2017) i stipendije ICOM-ITC za stručno usavršavanje na temu angažiranog muzeja (Peking, NR Kina, 2015).