Osijek, 1922. – Zagreb, 2012.

Akademkinja, folkloristica te povjesničarka i teoretičarka književnosti Maja Bošković-Stulli rođena je 9. listopada 1922. godine u Osijeku u obitelji službenika koji su se 1923. preselili u Zagreb. U Zagrebu je pohađala osnovnu školu te gimnaziju, gdje je maturirala 1941. godine. Od 1941. godine bilo joj je onemogućeno daljnje školovanje zbog rasnih progona. Drugi svjetski rat uništio je život obitelji Bošković. Majina starija sestra Magda (1914.–1942.) uhićena je kao aktivistica radničkoga pokreta te ubijena u ustaškom logoru. Maja je u spomen na Magdu priredila zbirku njezine poezije u pjesničkoj mapi Obruč (1997.). Roditelji su joj kao i mnogi članovi šire obitelji stradali tijekom rata. O tome Maja piše u knjigama O usmenoj tradiciji i o životu (1999.) i Priče iz moje davnine (2007.). Za vrijeme rata u proljeće 1942. Maja Bošković je prvotno bila zatočena u logoru Sopje, otkuda je pobjegla u Dubrovnik da bi je Talijani u jesen iste godine internirali na otok Lopud. Kasnije je prebačena u koncentracijski logoru na otoku Rabu. Nakon kapitulacije Italije priključila se Rapskom židovskom bataljonu i u jesen 1943. postala aktivna sudionica antifašističkoga pokreta te je sve do završetka rata 1945. bila u partizanima, a kako sama Maja u svojoj biografiji navodi «bila sam u logoru, u internaciji i u partizanima».

Godine 1945.  upisuje studij ruskoga jezika i književnosti te grupu južnoslavenskih književnosti (tadašnji srpskohrvatski jezik i književnost) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1946. do 1948. studirala je u Rusiji (tadašnjem Sovjetskom Savezu) u Kazanu i Sankt Peterburgu (tadašnjem Lenjingradu) ruski jezik i književnost. Vratila se kući nakon donošenja Rezolucije Informbiroa. Nastavila je studirati u Beogradu, gdje je diplomirala 1950. Nakon što se vratila u Zagreb, godine 1951. postala je asistenticom u Jadranskom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU danas HAZU), gdje je radila zajedno s budućim suprugom Bernardom Stullijem (dugogododišnjem ravnateljem Državnoga arhiva Hrvatske) s kojim i poslije nastavlja raditi na zajedničkim kulturnopovijesnim temama. Priredila je i objavila njegovu knjigu Studije iz povijesti Dubrovnika (2001.). Na početku 1952. zapošljava se na mjestu asistentice u odjelu za usmenu književnost Instituta za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), gdje počinje svoja terenska istraživanja, koja u početku rezultiraju brojnim rukopisnim zbirkama. Njezina bogata terenska istraživanja osnova su znanstvenih i stručnih radova te antologijskih zbirki hrvatske usmene proze. Intenzivno se dopisuje i surađuje s brojnim kolegama u inozemstvu: u Rusiji, Njemačkoj, Finskoj, Italiji, Izraelu, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i dr. Doktorirala je 1961. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s tezom Narodna predaja o vladarevoj tajni. Zahvaljujući svojem znanstvenom radu, stekla je najvišu titulu znanstvene savjetnice. Od 1963. do 1973. bila je ravnateljica Instituta za narodnu umjetnost. U jesen 1979. povukla se u mirovinu, ali je i dalje surađivala s Institutom na znanstvenim projektima. Poticala je terenska i teorijska istraživanja te utjecala na sve naraštaje onodobnih institutskih suradnika. Bila je neumorna terenska i arhivska istraživačica koja je postavila teorijske temelje za sva buduća proučavanja hrvatske usmene književnosti.

Znanstveni rad Maje Bošković-Stulli dobro je poznat i prepoznat u zemlji i inozemstvu. Bila je članica Međuakademijskog odbora za narodnu književnost i pridružena članica Odbora za narodni život i običaje ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a 2007.–2008. voditeljicom Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Članicom suradnicom JAZU (danas HAZU) izabrana je 1980., a redovitom članicom 2000. godine.

Pripada osnivačima međunarodne udruge za istraživanje priča International Society for Folk Narrative Research. Bila je dugi niz godina glavna urednica godišnjaka Narodna umjetnost, koji postaje međunarodno relevantnim časopisom. Jedna je od urednica respektabilnoga međunarodnog časopisa Fabula i enciklopedijskoga priručnika Enzyklopädie des Märchens. Objavila je kao autorica ili priređivačica 27 knjiga i više od 250 studija i radova u domaćim i stranim časopisima te drugim publikacijama. Autorica je 37 rukopisa i zbirki te 68 magnetofonskih vrpci u evidenciji Dokumentacije Instituta, od kojih je znatan broj digitaliziran unutar Digitalnog repozitorija IEF-a (vidi ovdje).

Predan i plodan rad donio joj je i brojna priznanja, nagrade i odlikovanje. Primila je Hrvatsku republičku godišnju nagradu (1975.), te nagradu za životno djelo (1990.), Herderovu nagradu (Beč 1991.), međunarodnu nagradu za etnologiju i antropologiju “Giuseppe Pitré – S. Salomone-Marino” (Palermo 1992.), nagradu “Antun Barac” Slavističkoga komiteta Hrvatskoga Filološkog društva (1999.), nagradu za životno djeloMilovan Gavazzi Hrvatskog etnološkog društva (2009.) te odlikovanje Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (2012.).

U obrazloženju odluke o nagradi “Antuna Barca” Ljiljana Marks između ostaloga piše: “U svom znanstvenoteorijskom radu M. Bošković-Stulli polazi od stajališta da je usmena književnost dinamičan proces, upućuje na njezino trajanje u nepisanu obliku tijekom dugih stoljeća, ali i u trajnom prožimanju s pisanom književnošću te na poseban način postojanja usmenoknjiževnih djela koji je otuda proistekao: u neponovljivu bogatstvu inačica pjesama, pripovijedaka i ostalih folklornih oblika uz stabilnost njihovih osnovnih struktura. Upravo je takva njezina orijentacija stavila istraživanje naše usmene književnosti u širi, europski i svjetski kontekst; osuvremenila je pristup usmenoj književnosti: izvrgla kritici mnoge nedosljedne teorijske pozicije; stvorila je značajan teorijski okvir bavljenja usmenom književnošću danas”.

Umrla je u 90. godini 14. kolovoza 2012. u Zagrebu.

Institut za etnologiju i folkloristiku objavio je u njezinu čast međunarodni broj Narodne umjetnosti (30, 1993., ur. Ljiljana Marks i Ivan Lozica).

Bibliografija